znam da nista ne znam

nemrem više pisat, ne stignem...svega mi se nakupilo, pa do daljnjeg prestajem pisati, neću brisati blog...hvala vam na komentarima i veliki pozdrav

evo za tjedan dana će i službeno jesen...
nekad mi je jesen bila onako sva nekako siva tmurna, kiše, ali sad mi je nekako lijepa, čak možda i romantična. šuštanje lišća, kiša koja lupka po kišobranu a ti hodaš i izbjegavaš lokve :) ...ma i zbog onog osjećaja koji budi ...u biti te vraća nekako u kolotečinu, u nekakav red, gotovo je ljeto, gotovi su godišnji...sve se nekako smiruje..a ima u tome ljepote...kolko god da je ljeto super jer je toplo, bez obaveza i svega tolko je super i ovo vraćanje obavezama, smirivanje. a i onaj osjećaj kad se voziš negdje unutra a vani je kiša, ili hodaš u toploj jakni kao da se probijaš kroz tu kišu, a ipak ti je toplo...i koliko god je ta kiša jaka i vjetar i sve ti se ipak probijaš kroz sve to...



neki dan sam slučajno gledala neku emisiju gdje je bila pjesma od emine arapović ranjena vučica, pa je voditeljica rekla kako ta pjesma govori o tome da ona ide dalje unatoč razočaranju, da ide dalje kao ranjena vučica i da bi svi trebali tako biti...to mi se baš nekak svidjelo...a budući da u jesen počinju nove obaveze nove školske godine, možda je to i prilika za neke nove početke neke nove planove, možda i novi ljubavni početak ko zna...i da idemo dalje.

eto nam još jednog big brothera :) ovaj put bez milosti :) lol...uglavnom, nemrem reć da nisam prije pratila big brother zanimalo me kak to sve izgleda i to, al mislim da sam se već lagano zasitila toga, tj, više mi to nije napeto gledat i nisam ni prije to baš pratila konstantno, al ove godine mislim da ne bum uopće. uostalom, treba živjet život a ne gledat druge. makar, nije to loše, znalo se čut tamo i pametnih stvari :) lol...ma zanimalo me kako je sve to uredjeno, a i mnogi se bar tak mislim mogu poistovjetit s odredjenim tipom ličnosti ljudi pa se vidi kakve su reakcije drugih kak se ponašaju i tak :) kolektivni voajerizam...heh, ma svi smo mi voajeri pomalo, svi volimo promatrat druge i gledat njihove reakcije...počevši od ljudi iz bliske okoline pa nadalje. e da uh kak ne volim to zabadanje nosa u privatne stvari al eto kaj se može kad se sve sazna. svi smo mi ustvari big brother...lol...nisu ni bili daleko oni kaj su rekli da bu se sve moglo kontrolirat i nadgledat...pa pogledajte samo kad udjete u banku, tramvaj, dućane, shopping centre svuda piše '' prostor je pod video nadzorom''. a ako ste bili u ovim većim shopping centrima...to je isto sve nekak slično napravljeno...ima svega dućana svake vrste, wc, restorani, kafići, prostori za igranje djece, čak i playstationi. :) pa onda mobiteli...svuda kamere...eh živimo u takvom društvu...potrošačkom. sve ide preko kartica...ljudi nisu ni svjesni kolko potroše hehehe...a ima i to svojih čari...ti shopping centri sve je na jednom mjestu, dostupno, sve obaviš odjednom, ali ipak gužve i sve to...ne znam nekak previše je toga...al eto barem imamo puno izbora, prije si imo na izbor par stvari i bil si zadovoljan a sad ima puno toga pa je čovjek neodlučan i tak...kad si imo 10 kn u novčaniku nisi ni na kavu išel :)

e, da i da ne zaboravim spomenuti našu divu, kako je bila zgodna i simpatična sigurno su se dečki popalili na nju :)))

...nebo strpljive voli, možda se ipak sve u dobro pretvori.

a man who doesn't have nothin to stand up for will fall for any god damn thing ...





važno je imati stav. jednostavno moraš imati neke svoje principe...moraš imati neku svoju čvrstoću, ponos, neke prioritete, jer ako ih nemaš puštaš da te ''voda nosi'' , svejedno ti je, nemaš svoje ''ja''. svi imamo te neke principe od kojih ne odustajemo, tu neku crtu preko koje ne prelazimo. stav se gradi s vremenom, sa iskustvom. ali ponekad i ne trebamo vrijeme, u trenutku znamo instinktivno što nam odgovara a što ne, instinktivno se mičemo od onog što nam ne paše. nije potrebno previše razmišljat, jednostavno osjetiš, jednostavno znaš. što želimo, što nam sad treba, što je u ovom trenutku važnije od svega drugog?

da li ću krenuti u ostvarivanje ciljeva ili ću čekati. da li imam vremena čekati? da li imam vremena pisati blog? da li želim biti s nekim ili mi je ok solo.
danas je teško ostati dosljedan u kaosu svega, kada je sve dostupno, ali jednostavno moraš imati neki stav, nešto za što ćeš se boriti, nešto u što vrijedi uložiti svoje vrijeme. jedostavno morate bit odlučni.

jači ste nego što mislite...
iako je ponekad teško pronaći odgovore, iako nam se čini da neke stvari ne možemo, ipak, na neki način steknemo sposobnosti da napravimo to što želimo, nekako nadjemo snagu, na neki način, izvučemo ju odnekud i postanemo ...jači.

i nije to snaga mišića, to je snaga misli. i koliko god je važno posvećivati pažnju tijelu ''u zdravom tijelu zdrav duh'' mislim da vrijedi i obratno, pozitivne misli i dobro razmišljanje, usmjeravaju našu fizičku snagu. i jednostavno dobijete tu neku vjeru u sebe, vjeru da vi to možete.